Identifikatori proizvoda na etiketi opasnih smješa – šta i zašto mora biti navedeno?

Kada govorimo o hemikalijama, a posebno opasnim smješama, etiketa nije samo stilizovano predstavljanje naziva proizvoda. Ona je ključni izvor informacija koji korisniku mora pružiti jasnu sliku o tome šta je u ambalaži i kako pravilno rukovati sa tim proizvodom.

Etiketa mora jasno pokazati ne samo komercijalni naziv i funkcionalne osobine proizvoda, nego i ono u čemu se ogleda opasnost te smjese. Zato danas pišem o tome kada je na etiketi opasne smješe potrebno navesti podatke o sastojcima i koje supstance moraju biti navedene.

Pravila koja uređuju obilježavanje hemikalija, pa i navođenje supstanci na etiketi, potiču iz propisa o klasifikaciji i obilježavanju hemikalija.

U Evropskoj uniji ovo pitanje je regulisano CLP uredbom koja je zasnovana na međunarodnim Globalno harmonizovanom sistemu – GHS.

U Bosni i Hercegovini trenutno je u primjeni samo Pravilnik o klasifikaciji, obilježavanju i pakovanju hemikalije („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 118/20 i 21/24) koji je u velikoj mjeri usklađen sa CLP uredbom.

Propisi definišu da je na etiketi neophodno navesti identifikatore proizvoda. To su osnovni elementi etikete koji omogućuju jedinstvenu identifikaciju opasne smješe, i obuhvataju:

·        trgovački naziv smješe – ime pod kojim se proizvod stavlja u promet,

·        identitet svih supstanci u smješi koje doprinose njenoj klasifikaciji u određene klase opasnosti.

To znači da na etiketi opasne smješe nije potrebno navesti sve sadržane supstance već samo one supstance koje dovode do klasifikacije smješa u sljedeće klase opasnosti:

·        akutna toksičnost,

·        korozivno oštećenje kože ili ozbiljno oštećenje oka,

·        mutagenost, karcinogenost ili toksičnost po reprodukciju,

·        senzibilizacija respiratornih organa ili kože,

·        specifična toksičnost za ciljni organ i

·        opasnost od aspiracije.

Ako je u skladu sa ovim kriterijumom potrebno navesti veći broj supstanci, može biti dovoljno navesti četiri supstance – one koje predstavljaju najveću opasnost po zdravlje ljudi.

Bitno je: lista supstanci na etiketi nije potpuna lista svih sastojaka (npr. poput sastava koji se navodi u Dosijeu o hemikaliji). Ona je fokusirana na opasne supstance koje su bile ključne za klasifikaciju smješe u najviše klase opasnosti.

Da zaključimo: identifikatori proizvoda na etiketi opasnih smješa nisu “produžetak marketinga”, već pravno definisani elementi za bezbjednu upotrebu. Pravilno navođenje podataka obezbjeđuje ne samo regulatornu usklađenost, već i povećanu bezbjednost korisnika. A to je i cilj cijelog sistema klasifikacije i obilježavanja hemikalija.

Ako vam treba pomoć sa klasifikacijom ili obilježavanjem hemikalija koje proizvodite ili uvozite, javite mi se na nina.pajovic@bens-consulting.eu.